– U pozadini sam čula pucnjeve. Kao 17-godišnjakinja sam se našla bez države, porodice, budućnosti i dolara u džepu. Svi moji američki srednjoškolski drugari su znali šta će tačno raditi, a ja nisam mogla ni ostati, niti se vratiti. Ostala sam sama – priča nam Admirela Ancion, međunarodni diplomata, mirotvorac, humanitarac, borac za prava izbjeglica, a protiv organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i gusarstva, rođena Mostarka i amidžična legendarne mostarske laste Emira Balića.
Kao tinejdžerku zanimala ju je diplomatija, željela je postati dio UN-ovog tima, i uspjela je, ali nije ni slutila šta će sve morati proći na putu da ostvari snove. Ostala je sama u dalekom svijetu, tri godine nije imala kontakt sa porodicom, nije znala da li su živi, prvi put ih je vidjela nakon sedam godina života u dijaspori.
Za to vrijeme, preokrenula je priču – ulogu žrtve zamijenila je ulogom spasitelja. Postala je prvi međunarodni diplomata iz BiH u UN-u, prva državljanka BiH na Fletcheru i Harvardu, najboljim školama za međunarodnu politiku, ali i prvi međunarodni diplomata iz južne Evrope u UN-u koji se bori protiv terorizma i organizovanog kriminala…
Već u 19. godini ste započeli misiju koju ste poslije vrlo uspješno kroz UN nastavili. Iako ste bili sami, ostavljeni na milost i nemilost velikog svijeta, niste zaboravili da brinete i o drugima. Dobrovoljno ste dočekali prve izbjeglice u Americi, logoraše iz Manjače i Omarske. I pomogli ste im da se nastane. Čemu Vas je sve to naučilo i koliko je odredilo Vaše životne principe i ciljeve?
– U početku je teško u svakoj novoj sredini i sve izgleda novo – kao na filmu: uniforme, fudbaleri i fudbalske utakmice, bejzbol, plesovi u čarapama, velika auta… Morala sam nekima objasniti da Jugoslavija nije dio Sovjetskog Saveza. Vrlo malo se tada znalo o nama i bilo nas je vrlo malo u Americi. Prvi put sam se susrela sa kompjuterima jer tada u Jugoslaviji nisu bili u širokoj upotrebi. Odmah sam uzela časove informatike i mislila sam da je velika šala kada mi je nastavnica rekla da ću dobiti nagradu iz informatike, i da organizuju zabavu dodjele. Kasnije sam tek saznala da su me čekali da mi je dodjele, a mene nije bilo, jer sam mislila da se šale. Nagrada je bila za trud i optimizam. Amerikanci su specijalan narod i uvijek gledaju nešto pozitivno – tako sam i ja trebala dobiti nagradu za neodustajanje i trud. U početku su me u školi gledali kao stranca i moji prijatelji su bili drugi strani studenti i afroamerikanci – dakle manjine. Polahko sam sklopila mnoga bliska prijateljstva jer mi je odgovarala ta njihova opuštenost, pozitiva i jednostavnost. Kada je rat počeo, pokazao se pravi američki duh solidarnosti i humanosti. Našla sam utjehu u američkom narodu od kojih većina nije mogla da shvati rat u BiH, ali su znali šta znači brinuti se za živote svojih voljenih.
Dobila sam akademsku stipendiju za privatni katolički koledž u Iowi gdje sam radila tri posla dok sam završavala studije. Rat u Bosni me je motivisao da studiram međunardnu politiku učeći se na greškama međunarodne zajednice od malena. Brojala sam prekršaje, zabrane zone letenja i embarga, i neuspjehe međunarodne zajednice da uspostave mir. Kada sam čula da će Amerika primiti 1.000 izbjeglica iz Manjače, koji su većinski bili u logorima, odmah sam se prijavila kao volonterka da im pomognem da se nastane u Americi, da dobiju poslove i da im djeca počnu sa školama. Mnogo puta sam radila besplatno, ali neka iskustva mi niko ne može platiti, a to je duševno zadovoljstvo od pomaganja žrtvama nasilja ili nepravde. Ne da je bilo teških momenata, nego teških godina – kada nisam znala da li mi je familija živa, kada nisam znala kako se prehraniti sljedećeg trenutka, kako platiti za sljedeći semester škole. To me je oblikovalo u današnju osobu. Ne želim nikoga gledati sa visine. Naučila sam da što više dijelim, to više imam.
Da li ste ikada mogli zamisliti da će Vaš život ići u smjeru kako on izgleda danas?
– Nikada nisam pomislila kada sam napuštala Jugoslaviju da ću se vratiti tek nakon 30 godina, i da ću proputovati više od pola svijeta. Nikada nisam pomišljala da ću da pohađam jednu od najboljih škola za međunarodnu politiku Fletcher School of Law and Diplomacy i Harvard, i da ću da budem stalno zaposlena u UN-u. Mislim da sam došla do uspjeha jer nisam marila za njega – nego sam radila šta mi srce zahtijeva, a govorilo mi je da moram da se spremim da pomognem drugim narodima, da nikada ne iskuse ono što se desilo u Jugoslaviji, a posebno u BiH. Dakle, imala sam svjetiljku ljubavi prema čovječanstvu istini i pravdi.
Posljednjih 30 godina živjeli ste u sedam država. Koliko Vam je stalno mijenjanje adrese pomoglo da shvatite ovaj svijet, u Vašoj ličnoj nadogradnji, a i u Vašem poslu?
– Postala sam državljanka svijeta, a i neko ko je svugdje kod kuće, a nigdje sasvim. Osjećam se dobro u internacionalnoj sredini, i mogu da nađem zajednički jezik od Masai plemena u Tanzaniji do izbjeglica iz Burundija, ministra na Madagaskaru, do gusara u Somaliji, i prodavačice na pijaci u Sarajevu. Na kraju smo svi isti. Razlikujemo se po vrijednostima, a ne po boji kože, pasošima i jezicima. Naučila sam da je u poslu vrlo važno kako se postavimo sa lokalnim uposlenicima koji ostaju nakon što se diplomate premjeste u drugu državu. Npr. moji asistenti u UNHCR izbjegličkom logoru u Tanzaniji bi često rekli da nešto ne može i nije izvodljivo. Naučila sam ih da okrenu priču u šta je moguće i da ne prihvataju nemogućnosti. Znači, promjena odnosa i razmišljanja je vrlo važna u svakoj situaciji.
U 22. godini ste bili ataše u Ambasadi BiH u Washingtonu za štampu i humanitarna pitanja kao i specijalni asistent ambasadora. Kako ste naveli, predstavljali ste BiH na saslušanjima SAD-ovog Kongresa, press konferencijama i svim zbivanjima u Washingtonu. Izdvojite nam najzanimljiviji slučaj na kojem ste radili.
– Bilo je puno zanimljivosti u Washingtonu. Najupečatljivija je bila posvećenost osoblja Ambasade. To je bila prva Ambasada BiH u Washingtonu, najvažnija na svijetu – a mi smo bili stisnuti u stanu bez vode i sanitarija. BiH nije imala sredstava, ali je imala kadar kome je bilo stalo da BiH uputi na put prema razvoju i pomirenju.
Zanimljivo je da ste 2000. godine bili prva državljanka BiH koja radi za UNMIK na Kosovu…
– Da, na Kosovo sam otišla iz Amerilke kao mirotvorac za UN odmah nakon NATO intervencije. To je bilo ključno vrijeme za izgradnju poslijeratnog Kosova. Tamo sam uspostavila osam ureda cipsa u rekordnom vremenu od 6 mjeseci i nadgledala rad od 60 uposlenika.
Godinu poslije, u Tanzaniji ste bili UNHCR-ova upravnica tri velika izbjeglička logora sa 140.000 ljudi, gdje ste se susretali i sa žrtvama genocida. Kako ste sve to doživljeli s obzirom na to da ste iz zemlje koja je također u posljednjem ratu doživjela genocid?
– To je bilo zanimljivo iskustvo jer su neki logori bili sa Hutu izbjelicama iz Burundija, a neki iz Ruande. Dala sam maksimum od sebe da im olakšam situaciju, i mislim da su oni bili svjesni toga. Bila sam dobrodošla kao neko iz BiH, kao jedna od njih, vjerovali su mi da se iskreno saosjećam i zalažem. Pitali su me zašto svijet tretira bolje izbjeglice iz Evrope nego iz Afrike. Kada sam vidjela da ljudi žive na malo pure i soli, godinama nisam ni sama mogla da jedem kad bih se vratila u kolibu. Usredotočila sam se da poboljšam njihove uvjete života – da dobijaju pune racije, da utječem na smanjenje mortaliteta, da pomognem žrtvama seksualnog nasilja, i da skratimo vrijeme u tranzit kampu kao i stvaranju humanijih uvjeta u njemu.
U Keniji ste bili lider UN tima za borbu protiv korupcije u Somaliji u najkorumpiranijoj državi na svijetu. Gradili ste i centre za obrazovanje kako biste zatvorenike gusare odvratili od ponovnog nasilja. Koliko je sve to bilo efikasno?
– Moj rad u Somaliji je bio početak borbe protiv korupcije. Vodila sam dijaloge između vlade Somalije i nevladinih organizacija o problemu korupcije i kako ga riješiti. Dakle, važan početak je identifikovati i priznati problem i razgovarati o rješenjima. Samim tim to je veliki uspjeh jer ta tema može biti vrlo opasna. Stvorila sam momentum i mrežu za borbu protiv korupcije. Što se tiče zatvorenika i bivših gusara, napravila sam programe njihove rehabilitacije i reintegracije nakon zatvora. Sastojali su se od sticanja znanja iz raznih zanata i dodjeljivanju alata kako bi mogli da se uposle i krenu pravim putem bez nasilja.
Deset godina ste lider UN tima za Zapadni Balkan za borbu za terorizam i organizovani kriminal. Koliko smo zapravo korumpirani i je li moguće riješiti taj problem?
– BiH je na 101. mjestu na Indeksu korupcije od Transparency International. To se može gledati sa raznih strana. Naravno da za korupciju ima rješenje. Za početak, pametno bi bilo da BiH implementira mišljenje Evropske unije koje se odnosi na vladavinu prava. Naravno, imala bih mnogo ideja kako pomoći BiH sa ovim problemom.
U Hagu ste bili politički savjetnik organizacije za hemijsko razoružanje, nadležni za organizaciju svjetskog odgovora na napad hemijskim, nuklearnim i bioloskim oružjima. Da li je ovo sad sa pandemijom koronavirus zapravo biološki rat?
– Pandemija nije biološki rat, ali je istovremeno rat na čovječanstvo. Zahtijeva sistemsku međunarodnu koordinaciju, standardizaciju, sistematizaciju i uspostavu režima nadgledanja i tehničke pomoći zemljama i regijama koje su najviše pogođene. Korona je test za humanost i šansa da se pokaže solidarnost. Ona je zajednički neprijatelj koji ne zna granice i nacionalosti. Savladat ćemo je tek kada i mi prebrodimo takve prepreke i pomognemo jedni drugima.
Nedavno ste se vratili iz Holandije gdje ste bili odgovorni za doprinos Međunarodnog tribunala za mir u regionu. Kakve korake ste napravili po ovom pitanju?
– Imala sam čast da sam bila zadužena za nasljeđe tribunala i njegov doprinos međunarodnom pravu i pravdi u regiji. Za veoma kratko vrijeme organizovala sam masovne dijaloge o nasljedstvu na kojima je učestvovalo više stotina stručnjaka. Također sam organizovala počasno zatvaranje tribunala na kome su prisustvovali predstavnici žrtava, kao i kralj Holandije, UN-ov generalni sekretar, i više od 300 visokih činovnika međunarodnih organizacija i diplomatije. U Sarajevu smo imali završnu konferenciju.
Dokazali ste da se iz ničega može napraviti mnogo. Šta biste poručili mladima u BiH koji svoju budućnost uglavnom ne vide ovdje?
– Lahko je pametovati, ali vidim da odlazi puno mladih ljudi sa svih strana, bez obzira na nacionalnost ili religiju. Ima razlog zašto odlaze. Odlaze ljudi koji su obrazovani. Mentalno je loša situacija za ljude. Ljudi odlaze da nađu mir. Ne mogu da im sudim. Svi živimo negdje u inostranstvu, zar nije ljepše da napravimo nešto od ove države. Nije samo uzrečica da su djeca naša budućnost. To je činjenica. Moramo uložiti u njihov razvoj i sreću i promijeniti odnos prema njima. Govor podjele šteti mladima i treba stvoriti atmosferu gdje će se osjećati sigurno i da imaju budućnost u BiH bez konstantnog osjećaja nesigurnosti. Vani nije sve tako sjajno kako izgleda. BiH ima puno toga dobrog koje treba da gaji i čuva i da se ponosi svojim, da podržava svoje, i cijeni doprinos omladine. Druga stvar je da je i BiH potrebno više pozitivnih priča i promjena pogleda na svijet koja počinje sa svakim pojedincem. Tu je ključno istaći važnost reprezentacije i doprinosa žena – kao i njihova uzajamna podrška jedne za drugu. Samo tako ćemo moći prevazići vjekovne stereotipe i razbiti okove institucionaliziranog šovinizma svugdje u svijetu. Žene moraju da nađu svoje mjesto u svemu tome i da naprave svoj jedinstveni doprinos bez imitacije muškog ponašanja. Mi imamo mnogo da doprinesemo i vrijeme je da prestanemo da osuđujemo jedna drugu po izgledu ili po nekim zastarjelim shvatanjima. Samo tako možemo napredovati u svakom pogledu i otkriti šta znači biti žena – lijepa iznutra i moćna sa vana.
Preuzeto: Faktor
