Ekonomista svjetskog glasa, ugledni bankar čiji su rad i djelovanje internacionalno priznati, Zeničanin Saša Bešlić s evropskom adresom predstavnicima i-platforme govorio je o svom uspjehu, ali i o tome šta Bosni i Hercegovini nedostaje kako bi zaista krenula naprijed.

Kako je to biti, iz Vaše perspektive, najbolji bankar, kad se kod nas (u BiH) još uvijek pričaju vicevi kako su svi, ne samo bankari nego i advokati, na dnu mora dobar start za humanije čovječanstvo?! Sigurno je u Švedskoj, a pogotovo u Švicarskoj, znatno drugačije, ali pada mi na pamet i ona Brehtova da nisu lopovi oni koji pljačkaju banke, nego oni koji ih osnivaju… Vi ste, ipak, čini se, nešto poput bankarskog Robin Huda?!

To je ne samo dobar vic nego i istina na mnogo načina. Ja sam bankar koji je prije 25 godina shvatio da uloga banaka i finansijskog sistema u generalnom ekonomskom sklopu mora proći kroz veliku promjenu. Postoji više razloga zbog čega je to potrebno, a jedan od važnijih je spoznaja da finansijski sistem treba novi socijalni ugovor sa društvom u kojem djeluje i živi. U suštini finansije su jedna vrsta alata za ostvarivanje ciljeva društva i taj alat se može upotrijebiti i za građenje društva i prosperiteta ili za uništavanje društva. Do nas je ako to želimo promijeniti. Uz odgovorno ulaganje dobra zarada, ali i miran san su zagarantovani. A, ja sam vam pravi primjer toga. Prema tome taj globalni finansijski sistem se može usmjeriti na odgovoran način. To što treba da se mijenja je cilj tog sistema i ciljevi tih investicija. Ja sam proputovao planetu tri puta i bio na mjestima gdje se obično ne ide ako radite sa finansijama, vidio tugu, čemer, ropstvo ali i sreću, radost i progres. Na koncu, sve počinje sa ljudima i završava sa ljudima.

Vrlo mi je zanimljiv taj Vaš prelazak, ne samo iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine u Sjevernu Evropu, nego u karijeri, iz polja novinarstva, Crvenog krsta, Afrike, u redove ljudi u odijelima, sa kravatama… A da pri tome niste izgubili moralni kompas i etički angažman, koji ste uspjevali nametnuti čak i najtvrdokornijim, najretrogradnijim kapitalistima… Otkud baš takva razvojna linija?

Ja sam uvijek tražio realne situacije i prave priče, sa terena, iz proizvodnih projekata, diskusija i razgovora sa ljudima koji rade to u što ja želim investirati. Moralni kompas je dosta jednostavan. Ja sam preživio rat zdrav i živ, poslije toga za mene više ne postoji neki realni strah pred porazom ili teskoćama, osim toga, to što sam dobio od života moram na neki način dati nazad životu. Mi živimo u individualnom, kvazi-kapitalističkom sistemu koji u suštini sve svoje nevolje mora pobijediti kolektivom. To je ta sintaksa kapitalizma koja se sada nalazi u historijskoj krizi i jedini način naprijed je zajedno bez obzira šta mi o tome kao indvidue mislili.

Šta možete reći o svom životnom putu koji nije bio nimalo lagan, naprotiv? Gdje ste pronalazili motivaciju i volju da postignete to što ste postigli i još uvijek se ne zaustavljate?

Ja sam imao i ludu sreću i veliku hrabrost, mladalačku naivnu hrabrost. Te priče iz svijeta, ja sam posjetio skoro 100 zemalja, gdje ljudski snovi, strepnje, nada i hrabrost mijenjaju države, industrije, i historiju, i one su zauvijek dio mene. Gledati mladu majku u Africi koja prvi put upotrebljava mobilni telefon za biznis ili gledati nebo u indijskim noćima sa poljoprivrednicima koji se boje klimatskih promjena su stvari koje stvaraju još veći motiv za rad. Mi možemo promijeniti budućnost na bolje.

Bosanskohercegovački mediji vole da prenose kako ste puni hvale za ljude našeg porijekla, ali ne izostaje utisak da oni zasijaju mnogo češće u inostranstvu. Zašto ta naša čudnovata „biljka“ bolje uspijeva drugdje, a ne kod kuće i rijetko kad bi da se vrati?

Naravno to nije čudno, to je dio igre medija i protagonista tako nekog uspjeha. Moj najveći uspjeh su troje djece koji postaju normalni ljudi. Vratiti se mogu u posjetu, ali živjeti dole ne vjerujem s obzirom da nacionalistički populizam još duboko vlada narativom društva, nažalost. Ja živim duže u Švedskoj nego što sam živio u BiH. Volim svoje porijeklo i ponosan sam na duh ljudi uz koje sam odrastao. Taj dio mene sa tom nekom švedskom kombinacijom daje mi puno toga u životu.

Nedavno sam čuo jednog „pametnog“ čovjeka kako i dalje zagovara ideju da nema Bosanaca i Hercegovaca, samo Srba, Hrvata i Bošnjaka, sad će biti 25 godina poslije krvavog raspada Jugoslavije. Imate li ideju kako bi se mogle prevazići strahote tog rata koje su najdublje posljedice ostavile upravo u Bosni i Hercegovini, i krenuti jedanput naprijed, ili unazad, kada su mnogi živjeli bolje i rasterećenije?

Ja posmatram situaciju kroz ekonomsku i finansijsku prizmu. Budućnost Balkana i BiH je u integralnom ekonomskom sistemu, kao prvo između bivših republika a onda prema drugim regionalnim centrima. EU će imati ulogu možda jos deset godina, a poslije toga će se dezintegrisati na sjeverni i južni dio (kao i bivša Jugoslavija). Interna disfunkcionalnost EU će dovesti do toga mada postoji scenario gdje se to neće desiti. Ljudi na Balkanu moraju možda shvatiti da mi nismo centar svijeta i da moramo naći načina da živimo i radimo u globalnom kontekstu.

Kada je u pitanju razvoj bosanskohercegovačke dijaspore, odnosno veza sa matičnom državom, kakva su Vaša iskustva ili preporuke za poboljšanje obostrane pozicije, onog što se zove bilateralna saradnja?

Ja sam imao sporadične kontakte sa dijasporom i više na nekom generalnom nivou. Uvijek interesantno i ima i akcije ali više se priča, a manje radi. Postoje mnoge mogućnosti za pravu razmjenu, ali naši ljudi trebaju da shvate da za to treba vremena i uslova. Ponekad treba sve brzo i odmah.

Koji su alati, sredstva, procesi, neophodni da ekonomija prevlada politiku, kako bi bosanskohercegovačko društvo imalo perspektivu u savremenom svijetu koji se ubrzano mijenja?

Korupcija, nedostatak pravne države, hiljadu zakona, nepotizam, entitetska politika, nacionalizam. Sve je to dio fundamenta BiH koje se ljulja, a opstaje zbog straha Zapada da se ponovo ne poubijamo. Nadasve čudna konstrukcija koja opstaje iz tog straha, a u suštini je najveća prepreka za razvoj. Bez te promjene neće biti nikakve progresivne budućnosti. Mladi će napustiti državu, a ostaće samo oni koji moraju.

Preuzeto: i-dijaspora