Mirsada Simchen-Kahrimanović je danas uspješna poslovna žena u SR Njemačkoj. Do uspjeha je stigla marljivim radom i svakodnevnim usavršavanjem. Imala je samo 13 godina kada je s majkom i sestrom morala napustiti rodni kraj i pobjeći u ovu zemlju. Mirsada je napisala i knjigu Djevojčica iz logora Trnopolje, priču o trinaestogodišnjoj bosanskoj djevojčici koja je svjedočila izbijanju rata, u maju 1992. godine. Pod granatama srpske vojske, morala je pobjeći iz svog rodnog mjesta. Bjekstvo od kuće je na kraju završilo u koncentracionom logoru Trnopolje.

SUROVA STVARNOST

– U Njemačkoj sam našla utočište i svoj način kako bolje da živim svoj život. Sada sam ovdje kod kuće. S druge strane, ja imam bosansko djevojačko prezime Kahrimanović jer sam rođena u Bosni, u gradu Kozarcu 1979. godine. S velikim ponosom nosim svoje djevojačko prezime jer sam u ratu 1992. godine izgubila oca i mnoge sugrađane/ke i preko imena i prezimena ostajem vezana sa svojim ocem i domovinom. Moja dva prezimena Simchen-Kahrimanović, predstavljaju i moju domovinu Bosnu i moj novi dom u Njemačkoj, govori Simchen-Kahrimanović.

SIGURNO SE SJEĆATE PRVIH DANA I GODINA PO DOLASKU U NJEMAČKU. KAKO STE SE SNAŠLI U OVOJ ZEMLJI I ČEGA SE NAJČEŠĆE SJEĆATE IZ TOG PERIODA?

– Zajedno s majkom i sestrom uspjela sam pobjeći iz koncentracionog logora, nakon čega sam se sedmicama skrivala u blizini rodnog grada. Zbog takozvanog “etničkog čišćenja”, sve tri smo, u julu 1992. godine bile prisiljene napustiti svoju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu i posljednjim prevozom izvedene smo iz zemlje u zamjenu za srpske zatvorenike. U jesen 1992. godine stigla sam u Njemačku sa teškim fizičkim zlostavljanjem iz koncentracionog logora i duboko traumatizirana. Bez ikakve obrade iskustava, morala sam se suočiti sa stvarnošću obaveznog njemačkog školovanja. Iako nisam mogla progovoriti nijednu riječ njemačkog, od mene je zatraženo da odmah dođem na nastavu u školu. Preopterećena ovom situacijom, ponovo su se dogodila traumatična iskustva iza zidova školske zgrade. Uslijedile su dosadne iscrpljujuće godine učenja i integracije kao sada mlade osobe. Najviše se sjećam da tada nikome i ništa nismo značile. Bile smo gore nego najgora bijeda. Kao izbjeglice imale smo tzv. Duldung.

DANAS VAŽITE ZA USPJEŠNU POSLOVNU ŽENU U SR NJEMAČKOJ. GDJE STE SE ŠKOLOVALI I ŠTO RADITE?

– Kad sam završila srednju školu, nisam uopšte bila svjesna da sam bila u najlošijoj školi u novoj domovini. Čekale smo da nas istjeraju iz Njemačke. Započela sam obuku kao medicinska sestra koju sam poslije osam mjeseci morala napustiti, zato što sam imala samo Duldung (ograničeni boravak), a Arbeitsamt (biro za zapošljavanje) mi je dao do znanja da nema smisla da ja ostanem na tom mjestu, a njemačko dijete nema mjesta za obuku. Moja sreća je bila da se u 2000. godini pojavio novi zanat – Automobilkauffrau (službenica u automobilskoj industriji). Taj zanat nije htjela upisati nijedna tinejdžerka, tako da je firma Daimler AG Vertreter Burger Schloz primila mene. Učila sam i bila veoma disciplinirana i željna da uspijem. Od firme sam dobila potvrdu da ću imati stalan posao, a potom i vizu na dvije godine.

Poslije prvih deset godina, shvatila sam da ne želim zauvijek biti nekome asistentica i sa 31 godinu odlučila da se dalje školujem. Nakon mature u gimnaziji, sa 34 godine studirala sam poslovnu ekonomiju. Kolege i kolegice koje su sa mnom studirale imali su između 21 i 25 godina.

Oduvijek sam bila entuzijastična u upravljanju kvalitetom i predana preciznom radu, zbog čega sam prije dvije godine odlučila da pređem u DEKRU i tamo se školovala za revizora. Radim kao menadžerica projekta za kupce za ISO standarde, planiram i provjeravam sve revizije izjavila je za BHD Info desk.

Izvor: Senzor.ba