Mirsada Simchen – Kahrimanović je danas uspješna poslovna žena u SR Njemačkoj. Uspjeh je postigla marljivim radom i svakodnevnim usavršavanjem. Imala je samo 13 godina kada je s majkom i sestrom morala napustiti rodni kraj i pobjeći u ovu zemlju. Mirsada je napisala i knjigu Djevojčica iz logora Trnopolje, priču o trinaestogodišnjoj bosanskoj djevojčici koja je svjedočila izbijanju rata, u svibnju 1992. godine. Pod granatiranjem srpske vojske morala je pobjeći iz rodnog mjesta. Bijeg od kuće na kraju je završio u koncentracijskom logoru Trnopolje.

SUROVA STVARNOST

– U Njemačkoj sam našla utočište i svoj način kako da bolje živim svoj život. Sada sam ovdje kod kuće. S druge strane, ja nosim bosansko djevojačko prezime Kahrimanović jer sam rođena u Bosni, u mjestu Kozarac 1979. godine. Svoje djevojačko prezime nosim s velikim ponosom jer sam u ratu 1992. godine izgubila oca i mnoge sugrađane/ke, a kroz svoje ime i prezime ostajem vezana uz oca i domovinu. Moja dva prezimena, Simchen – Kahrimanović, predstavljaju i moju domovinu Bosnu i moj novi dom u Njemačkoj, kaže Simchen -Kahrimanović.

SIGURNO SE SJEĆATE PRVIH DANA I GODINA NAKON DOLASKA U NJEMAČKU. KAKO STE SE NAŠLI U OVOJ ZEMLJI I ČEGA SE NAJVIŠE SJEĆATE IZ TOG PERIODA?

– Zajedno s majkom i sestrom uspjela sam pobjeći iz koncentracijskog logora, nakon čega sam se tjednima skrivala u blizini rodnog grada. Zbog takozvanog “etničkog čišćenja” sve tri smo u srpnju 1992. bile prisiljene napustiti domovinu Bosnu i Hercegovinu, a iz zemlje smo odvedeni zadnjim transportom u zamjenu za srpske zarobljenike. U jesen 1992. godine stigla sam u Njemačku s teškim fizičkim zlostavljanjem iz koncentracijskog logora i duboko traumatizirana. Bez ikakve obrade iskustava, morala sam se suočiti sa stvarnošću obveznog njemačkog školovanja. Iako nisam znala govoriti ni riječ njemačkog, u školi su me pozvali da odmah dođem na nastavu. Shrvana ovakvom situacijom, traumatična iskustva ponovno su se dogodila iza zidova školske zgrade. Ono što je uslijedilo bile su dosadne i iscrpljujuće godine učenja i integracije kao mlade osobe. Najviše se sjećam da tada nikome i ništa nismo značile. Bile smo gore od najgore bijede. Kao izbjeglice imale smo tzv Duldung.

DANAS VAŽITE ZA USPJEŠNU POSLOVNU ŽENU U SR NJEMAČKOJ. GDJE STE SE ŠKOLOVALI I ŠTO RADITE?

– Kad sam završila srednju školu, nisam uopće bila svjesna da sam u najgoroj školi u novoj domovini. Čekali smo da nas protjeraju iz Njemačke. Počela sam obuku za medicinsku sestru, koju sam nakon osam mjeseci morala napustiti, jer sam imala samo Duldung (ograničeni boravak), a Arbeitsamt (ured za zapošljavanje) mi je dao do znanja da nema smisla da tamo ostajem, a njemačko dijete nema mjesta za obuku. Imala sam sreću da se u 2000. godini pojavilo novo zanimanje – Automobilkauffrau (službenica u automobilskoj industriji). Niti jedna tinejdžerica nije htjela ući u taj zanat, pa me prihvatila tvrtka Daimler AG Vertreter Burger Schloz. Učila sam i bila vrlo disciplinirana i željna uspjeha. Od firme sam dobila potvrdu da ću imati stalni posao, a potom i vizu na dvije godine.

Nakon prvih deset godina, shvatila sam da ne želim zauvijek biti nečija asistentica te sam s 31 godinom odlučila nastaviti školovanje. Nakon mature u gimnaziji, s 34 godine studirala sam poslovnu ekonomiju. Kolege i kolegice koji su studirali sa mnom imali su između 21 i 25 godina.

Oduvijek sam bila oduševljena u upravljanju kvalitetom i posvećena preciznom radu, zbog čega sam prije dvije godine odlučila prijeći u DEKRU i tamo se školovala za revizora. Radim kao projekt menadžer za kupce za ISO standarde, planiram i provjeravam sve revizije, kazala je za BHD Info desk.

Izvor: Senzor.ba