Mogao sam predložiti kolegama iz “Sunnhordland avis”, “BergenTidende”, BA, VG, NRK, često je išlo o Idi. Ovako je ednostavnije i navesti samo najvažnije. A kao uvod: šta sve dijasporu može tužno snaći i kako ipak sve dođe na svoje.
– Djeco moja, da vas otac zagrli…, rekao sam dok sam stajao na vratima. “Ja sada odoh, borite se!”
Ida i Alisa su nijemo gledale. Dok sam ih grlio, osjetio sam nemir u njihovim krhkim tijelima. Sve se to odvijalo nekako brzo i kao da nije istina. I u završnici, “s njom” još da se oprostim. Teška odluka možda se mogla zaustaviti, da se još jednom promisli. Ništa s njene strane. Umjesto toga – ispružena ruka kao navika, kao kraj, i s obje strane želja da se i taj dio što prije završi.
I dođe mi lakše što je tako.
I rekoh li joj:
– Sretno, već ću ja nekako sa sobom… (nakon zaredanih gorčina u Tuzli još od ‘96: važno pismo nije predato “Forumu građana”, potom Narodno pozorište, pa ondašnji “sekretar”, pa dizajnirani proizvod sa međunarodnom nagradom, ali da “pazim da neki ne prevare” – obistinilo se upozorenje tadašnjeg gradonačelnika, prvi put čuo za IMT- dotuklo “ono” na Banji, op.a.).
“I haj’ u noć, mrklu noć. Imao sam voz blizu ponoći…” (roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H.)
IMA NEKE PRAVDE
Na mome licu je sada mir i smješak – oni neka se naduravaju i glože. Ono najvažnije, kćerke amanet poslušale, kredite podigle i iškolovale…
Brojne su anegdote oko starije Alise: s početka pratila oca na sastanke i press konferencije, pa kako odigralo oko kraljeve pratnje. Ili, zašto je rekla da će 15 dana “razmisliti” oko direktorske pozicije, a kako se “postavila” oko savjetničke na univerzitetu i prihvatila. Haman urezalo ponešto oko oca još od Zvornika, ili šta je odbio na 14. spratu gdje je moć čuvenog norveškog grada, onda lokacija blizu Piramida kada su novci obezbijeđeni, ali s velikim razlogom “nije ponijelo” – ne računati prošlogodišnje u Tuzli.
Oko Ide još interesantnije: započeto od likovnog konkursa kada je drugarica zamolila da i njoj slično nacrta Gljivograd (priča Idine gljive, “Novo sunce”, S.H.). I, koja (ne)pravda: drugarica dobila prvu nagradu, a Ida drugu! Kćerka šapnula na dodjeli da su oba crteža njena! U sekundi “pedagoški” prelomio da ostane naša tajna. A jesam u sali potražio ozarena lica djevojčice i njene majke – nisam imao srca da sve razbrkam…
Naredaće još nagrada. Glumila u očevoj dječijoj predstavi “Varför solen gråter”. Završila umjetničku školu, ali je ljubav prema životinjama prevagnula. Sve priča za pričom – od zekana Zvekana, retrivera Budija, Stele, mačaka Dagfina i Helmuta do vragolastog cuke Pjera.
STIGLI FOTOSI
A zakomplikovalo oko veterine. U Oslu trebalo čekati tri godine na upis. Očev prijatelj, rektor u Sarajevu, imao pravo “lično” na dva mjesta. Nije išlo da nanovo molim hoće li kćerka moći ispite polagati na engleskom? Bosanski je odlično govorila, ali malo zapinjalo oko pisanja. Brzo “snimila” uslove i nakon par dana javlja da se upisala na prestižni “Szent Istvan Univercity of Veterinary Medicine” in Budapest. Završi, specijalizirala u Engleskoj…
Onda fotosi iz Bergena sa poznate klinike, pa novinski – Ida u operacionoj sali (često hvalili njene “umjetničke ruke” i davali najkomplikovanije slučajeve), spašavala ove i one životinje, pa zapao i delfin koji je fasovao u mreži.
Sada je pred otvaranjem svoje privatne klinike u Austriji. To su naša bosanska djeca po svijetu – pa i moja.
Suzdržavam suze radosnice – tek kako bi se majka obradovala da je sada vidi!
Kćerke zvorničkog umjetnika i novinara Seada Hambiralovića su neodvojivi dio priče u njegovom umjetničkom i mirovnom angažmanu. Mlađa Ida je u sedmoj godini, četiri mjeseca pred rat, nacrtala ilustraciju za naljepnicu njegove dječije galerije Haustor u Zvorniku, poznate po organizovanom likovnom konkursu “Tata, ne igraj se rata!”; u Leirviku, na norveškom otoku Stord, uradila crtež koji je bio inspiracija za projekat GljivaMira; glumila u njegovoj teatarskoj predstavi Zašto sunce plače, a sada pred otvaranjem veterinarske klinike
Preuzeto: MojaBiH
