Igor Dabić rođen je u Zenici. Djetinjstvo je proveo u Zavidovićima. Kao dječak 1991. godine na festivalu Djeca pjevaju hitove, u olimpijskoj Zetri, pred 15.000 ljudi i uz TV prijenos uživo, tadašnju TV Sarajevo, osvojio je prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. I postao je prava mala zvijezda koja je imala sjajnu glazbenu karijeru. Međutim, život se može iz temelja promijeniti. Izbio je rat i Igor je završio u Njemačkoj. U Stuttgartu. Smatra se uspješnim poslovnim čovjekom s našeg područja u ovom gradu.

– Došao sam u Stuttgart s mamom i tatom. U početku smo mama, tata i ja živjeli u stanu od 32 kvadrata. Samo je tata znao malo njemačkog. Kao i svi stranci koji ovdje dolaze i ne znaju govoriti njemački, i ja sam prvo bio prisiljen naučiti jezik.  Bili smo na duldungu. Kad je rat završio, bilo je, “Molim te, vrati se kući.” Imao sam potvrdu da me, dok sam bio na zanatu, nisu smjeli izbaciti iz zemlje. Zbog toga sam, iako sam bio u srednjoj školi, nastavio za građevinskog tehničara. Nakon toga završio sam zanat informatike, a zatim i dizajn interijera na Arhitektonskom fakultetu, tako da imam tri zanimanja.

– Kad sam završio drugi zanat, otvorio sam tvrtku. Moji su se vratili, morali su od nečega živjeti. Počelo je kao mala tvrtka, s nekoliko klijenata i raslo je, tako da danas imam puno posla. Danas, ako bi me netko pitao bih li se vratio tamo gdje sam rođen, definitivno bih rekao ne, jer standard i okruženje koje sam ovdje izgradio jednostavno su puno više nego što su bili. Čovjek se navikne na privilegije, na standard, a kad vas kapital prihvati, teško je izaći iz njega.

– Jedno vrijeme nisam razmišljao o BiH i bivšoj Jugoslaviji. Cilj mi je bio izgraditi si nešto na socijalnoj i egzistencijalnoj razini. Posljednjih godina ponovno sam počeo kontaktirati naše ljude i izlaziti u naše kafiće. S druge strane, nostalgija me vuče. Korijeni su korijeni. Što god drugi mislili o bivšoj Jugoslaviji, kažem im da smo bili mala Europa i prije nego što je Europa postojala. Kroz glazbu sam shvatio koliki smo potencijal. Ne samo u glazbi, već u svim područjima. Upoznao sam puno ljudi s našeg područja koji su ovdje, u svim područjima, vrlo uspješni. Dakle, nismo onakvi kakvima su nas predstavljali. Moje mišljenje je da zasluga za to pripada dobrom obrazovnom školskom sustavu koji smo imali. U osnovnoj smo školi naučili neke stvari koje se ovdje uče u srednjoj školi, naučili smo dvije abecede, ćirilicu i latinicu, i mnoge druge pozitivne stvari.

– Tata je bio glazbenik i imao je svoj bend “Pauk” 70-ih. Družio sam se s njim na radio stanici Zavidovići, gledao sam tada MTV i slušao muziku raznih žanrova. Tako je došlo do toga da sam u prosincu 1991. bio na natjecanju u olimpijskoj Zetri i pjevao pred 15 000 posjetitelja. Prijenos je bio na RTV SA. Osvojio sam prvo mjesto, nagradu publike i drugu nagradu žirija. To zvuči sjajno, ali ne bi koristilo. Rat je prekinuo moju glazbenu karijeru. Naravno, i danas volim glazbu. Glazba je multikulturalna i definitivno povezuje, a ne razdvaja ljude.

– Vječni sam pozitivac i uvijek sam zadovoljan. Živim sa suprugom Katarinom, koja je Austrijanka, i sinom Titom, kojeg zovem Tito. Prilagođeni smo sustavu u kojem živimo. Suprugu sam upoznao na studiju. Medeni mjesec proveli smo u BiH. Posjetili smo Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Mostar, Banja Luku. Htio sam joj pokazati u BiH sve ljepote i znamenitosti koje su mi pale na pamet.

Obaveze mi ne dopuštaju da često odlazim u Bosnu, ali svaki put kad odem osjećam se dobro. Pogotovo u Zavidovićima u kojima sam živio. Neki me ljudi tamo još uvijek znaju. Još uvijek sam ostao ja. Vjerujem u karmu i da će se, ako nekome učiniš nešto dobro, jednom vratiti. Stoga nikad ne treba štedjeti dobrotu.