Rođen u Tuzli, odrastao u Kladnju, danas igra značajnu ulogu u koordinaciji suradnje između Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori i u domovini.

Procjenjuje se da u Švicarskoj živi više od 60.000 Bosanaca i Hercegovaca, a jedan od njih je i naš današnji sugovornik Nikola Burić. Nikola je izvršni direktor i-platforme, ureda i online platforme koja koordinira, promovira i jača suradnju između pojedinaca, tvrtki, organizacija i institucija motiviranih za realizaciju ideja i projekata koji doprinose razvoju Bosne i Hercegovine.

Voli reći da je rođen u Tuzli, a da je sve ostalo povijest. Kad ga netko pita odakle je, obično odgovara da nije važno odakle osoba dolazi ili kamo ide – bitno je samo da je sretan dok hoda.

LJEKOVITE RANE

– Šalu na stranu, živio sam prilično sretno i zadovoljno kao dijete u Kladnju do 1992. godine, odnosno do početka rata u BiH, kao i vjerojatno sva djeca s našeg područja rođena 70-ih i ranih 80-ih, a onda sam i ja s majkom i starijim bratom, kao izbjeglica, živio u Novom Sadu, gdje sam završio osnovnu školu i gimnaziju.

Kakvo je bilo vaše odrastanje, s obzirom na bh porijeklo i sazrijevanje u drugom okruženju?

– Godine progonstva i odrastanje bez oca, koji je tijekom rata ostao u Kladnju, bile su pune izazova, zbog čega odrastanje u to vrijeme nije bilo nimalo lako. Ipak, siguran sam da je velik broj djece u to vrijeme prošao sličnu sudbinu jer je život u iseljeništvu doista vrlo specifičan, zbog upoznavanja s novom, dotad neviđenom, okolinom i kulturom (da, vojvođanska kultura uvelike se razlikuje od naše), ali ja sam također svjesan da se ni takav način života, naš tadašnji, ne može usporediti s odrastanjem djece u ratom zahvaćenim područjima.

Mislim da je važno razgovarati o traumama iz djetinjstva, kao i raditi na njihovom zacjeljivanju. Bez zacjeljivanja i iscjeljivanja rana uzrokovanih traumom nema osobnog ili profesionalnog napretka, kao ni stvaranja zdravog društva.

Nedavno sam čuo rečenicu koja me se dojmila i rado ću je podijeliti s vašim čitateljima. “Ono što nas ne ubije odmah razvija nezdrave obrasce ponašanja koji nas ubijaju polako i sigurno.” I ne samo mi nego i ljudi kojima smo okruženi, već i sredina u kojoj živimo.

Međutim, što se tiče odrastanja, nakon srednje škole preselila sam se u Zagreb, gdje sam živjela dvije godine, s kratkim stankama. U međuvremenu sam kratko vrijeme proveo u Ljubljani i Dalmaciji. Pokušavao sam shvatiti što se zapravo dogodilo (u) Jugoslaviji i kako su građani novonastalih republika vidjeli razdoblje ‘90 -ih.

Diplomirani ste inženjer zaštite okoliša. Kako ste se odlučili za karijeru na ovom polju?

– Zapravo sam želio proučavati i istraživati ​​društvene znanosti, zbog čega sam patio isti dio svog života, odrastanja i sazrijevanja. Naime, nakon dvije godine studija na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, moj stariji brat napustio je studij i upisao filozofiju, što je bio šok za naše roditelje, jer je bio izvrstan student. Kad sam im rekao da me zanima antropologija, bili su zatečeni i, s obzirom na činjenicu da smo bili vrlo siromašni, s vremenom sam shvatio da je njihov strah sasvim opravdan. Razmišljali su iz ugla postojanja, što je prije moguće neovisnosti i pronalaska zaposlenja.

INTERESI

Kako je antropologija u to vrijeme bila samo neostvareni san, Odjel za inženjerstvo zaštite okoliša na Fakultetu tehničkih znanosti tek je otvoren u Novom Sadu i iz te mi je perspektive bilo vrlo zanimljivo razmišljati i maštati o rješenjima koja mogu pridonijeti kvaliteti života. Međutim, moji su profesori rano shvatili da me tehnologija i inženjerstvo ne zanimaju previše, već društvo, gospodarstvo, politički sustavi, pa sam se relativno rano zainteresirao za globalne društvene pojave poput klimatskih promjena i održivog razvoja.

Koje poslovne projekte izdvajate u kontekstu svoje profesije?

– Jedan sam od osnivača novosadskog Obrazovnog centra u kojem smo radili na projektima cjeloživotnog i neformalnog obrazovanja. Redovito smo organizirali treninge, seminare i razmjene mladih, a istovremeno sam radio u IT tvrtki koju sam osnovao s kolegama s fakulteta. Razvili smo softver, stvorili društvene mreže, Facebook aplikacije. Svakako, jedna od zanimljivijih stvari iz tog životnog razdoblja je ta što smo u suradnji s tvrtkama iz Austrije, Švicarske, Njemačke, Italije i Grčke razvili tzv. ekološki prihvatljiv blockchain, jedinstven u svijetu zbog činjenice da sadrži algoritam razvijen za FairCoin. Za razliku od ostalih kriptovaluta, FairCoin ne primjenjuje nikakve funkcije rudarstva ili kovanja, koje su potrebne samo za konkurentske sustave, a sadrži tzv. “proof of cooperation”. Također sam bio jedan od osnivača “etične banke” pod nazivom Bank of Commons, koja ima za cilj podržati projekte alternativnih ekonomija i društvenih kretanja na globalnoj i lokalnoj razini, a koja, zanimljivo, djeluje bez bankara.

Danas ste izvršni direktor i-platforme. Zašto ste se odlučili uključiti u ovo područje?

– Ovaj projekt stvoren je na inicijativu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a koji prepoznaje i podržava švicarska vlada.

2011. godine spomenuto je ministarstvo poslalo pismo svim diplomatskim i konzularnim predstavništvima, tražeći mapiranje naše dijaspore. Švicarska vlada naručila je znanstveno istraživanje provedeno na Sveučilištu Neuchâtel u Švicarskoj, čiji su rezultati pokazali da više od 60 000 iseljenika iz Bosne i Hercegovine živi, ​​radi i školuje se u ovoj zemlji. Nakon toga, na inicijativu Švicarske agencije za razvoj i suradnju (SDC), formirana je organizacija i-dijaspore koja je u to vrijeme okupljala istaknute članove bh dijaspore u Švicarskoj. Uslijedili su brojni multilateralni i bilateralni razgovori s predstavnicima ministarstava, veleposlanstava u Sarajevu i Bernu, kao i s predstavnicima drugih institucija i relevantnih organizacija, što će rezultirati idejom stvaranja platforme koja bi okupljala razne aktere iz svijeta gospodarstva, znanosti, obrazovanja, kultura itd.

UMREŽITI DIASPORU

Ukratko, i-dijaspora je registrirana krajem 2014. godine, a i-platforma je pokrenuta krajem 2016. Prisustvo pokretanju, susret s izuzetnim ljudima koji su vodili organizaciju, zajednička težnja za povezivanjem “naših” ljudi širom svijeta i pružanje Bosanaca prijateljskim rukama, motivirali su me da se pridružim i-dijaspori početkom 2018. godine. I ne kajem se zbog toga.

Kako biste ocijenili dosadašnji rad putem i-platforme? Koji su budući planovi u tom pogledu?

– Mislim da je do sada odrađen izvrstan posao u smislu izgradnje kredibiliteta i legitimiteta. Naša mreža trenutno je “skovana” od preko 260 tvrtki, institucija, pojedinaca i nevladinih organizacija, a istovremeno neprestano raste.

Surađujemo s mnogim institucijama kao što je, već spomenuto, Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH s kojim radimo na projektu Diaspora online check -in, zatim ostvarujemo iznimnu suradnju s Fakultetom primijenjenih znanosti u Baselu, sa Švicarskom krovnom organizacijom mladih (SAJV), s Pronaturom – najstarijom i najvećom ekološkom organizacijom u Švicarskoj, s Vanjskotrgovinskom komorom Bosne i Hercegovine s kojom radimo na prijenosu znanja, a mi smo u projektnom odboru mnogo većeg projekta koji provode IOM i UNDP, pod nazivom „Dijaspora za razvoj“.

U budućnosti planiramo umrežavanje i povezivanje bh dijaspora koja živi ne samo u Švicarskoj već i u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Sjedinjenim Državama i Australiji. Planiramo i dalje podržavati poduzeća iz BiH, stvarati mogućnosti za širenje na švicarsko tržište u obliku savjetodavnih, mentorskih i obrazovnih aktivnosti. Dodati ću da je nedavno jedan od naših istaknutih članova došao na ideju da na jednom mjestu okupimo pet miliona prijatelja, odnosno Bosanaca i Hercegovaca, a ovo je vrlo važan budući projekt koji će zahtijevati puno rada i truda.

Između ostalog, realiziramo tzv. projekti lokalne zajednice. Trenutno surađujemo s Općinom Kladanj s kojom smo nedavno potpisali Memorandum o zajedničkoj suradnji. No prije toga postojala je suradnja s kladanjskom dijasporom u sklopu online eventa “Kladanj Meet Up” koji je već dao impresivne rezultate. Sličnu suradnju već ostvarujemo sa Gradom Živinicama s kojim smo također potpisali gore navedeni memorandum, a u planu je i suradnja s gradovima Tuzlom i Zenicom.

Kao što i sami naglašavate, dijaspora je nezaobilazan potencijal za BiH. Što mislite, kako se svijest o ovom potencijalu može povećati?

– Da je potencijal vrlo prisutan i primjetan, mislim da je svima jasno. Ali sada je potrebno raditi na izgradnji izgubljenog povjerenja i promjeni svijesti u kontekstu poticanja i osnaživanja mladih. Svi zajedno moramo dokazati da su promjene na bolje u Bosni i Hercegovini zaista moguće izgradnjom partnerstva između predstavnika dijaspore i lokalnih institucija, pojedinaca, kompanija itd.

DOLAZI PROMJENA

Moramo promovirati primjere dobre prakse, svakodnevno razmjenjivati ​​informacije i promicati umrežavanje i izgradnju davno slomljenih mostova. Svi se moramo uključiti i njegovati cjelovit, uključiv pristup. Promjena definitivno dolazi, htjeli mi to ili ne. Međutim, vjerujem da je presudan i pritisak koji mora dolaziti odozdo, tj. Od lokalne zajednice, jer na njega reagiraju samo institucije.

U konačnici, i hoće. Ako nema volje sa svih strana, naš je trud uzaludan.