Na mom licu je sada mir i osmijeh – oni neka se naduravaju i glože. Ono što je najvažnije, kćeri su poslušale naslijeđe, podigle kredite i školovale se…
Mogao bih predložiti kolegama iz “Sunnhordland avis”, “BergenTidende”, BA, VG, NRK, često se radilo o Idi. Na ovaj je način jednostavnije navesti samo najvažnije. I kao uvod: što sve dijasporu može tušno snaći i kako sve dođe na svoje.

– Djeco moja, da vas otac zagrli…, rekao sam dok sam stajao na vratima. “Ja sada odoh, borite se!”

Ida i Alisa šutke su zurile. Dok sam ih grlio, osjetio sam nemir u njihovim krhkim tijelima. Sve se dogodilo nekako brzo i kao da nije istina. I u završnici “s njom” još da s eoprostim. Teška odluka mogla je biti zaustavljena, da se još jednom preispita. Ništa s njene strane. Umjesto toga – ispružena ruka kao navika, kao kraj, i s obje strane želja da se taj dio završi što je prije moguće.

I dođe mi lakše što je tako.

I rekoh li joj:

– Sretno, već ću ja nekako sa sobom… (nakon zaredanih gorčina u Tuzli od ’96.: važno pismo nije predano “Forumu građana”, zatim Narodnom pozorištu, pa tadašnjem “tajniku”, zatim dizajnirani proizvod s međunarodnom nagradom, ali da “pazim da neki ne prevare” – obistinilo se upozorenje tadašnjeg gradonačelnika, prvi put je čuo za IMT – dotuklo ” ono “na Banji, op.a.).

„I haj’u noć , mrklu noć. Imao sam voz blizu ponoći… ”(roman Bijeli cvijet iznad puta, S.H.)

IMA NEKE PRAVDE

Na mom licu je sada mir i osmijeh –oni neka se naduravaju i glože. Ono što je najvažnije, kćeri su poslušale naslijeđe, podigle kredite i školovale se …

Postoje mnoge anegdote oko starije Alise: od početka je pratila svog oca na sastanke i press konferencije, kako se to odigralo u vezi s kraljevom pratnjom. Ili, zašto je rekla da će 15 dana “razmišljati” o direktorskoj poziciji, te kako se “postavila” za savjetničko mjesto na sveučilištu i prihvatila ga. Haman je urezalo nešto oko svog oca još od Zvornika, ili ono što je odbio na 14. katu gdje je moć slavnog norveškog grada, zatim lokaciju u blizini Piramida kada je novac obezbjeđen, ali s velikim razlogom “nije ponijelo” – ne računajući prošlu godinu u Tuzli.

Oko Ide je još zanimljivije: započelo je likovnim natječajem kada ju je prijateljica zamolila da I njoj slično nacrta Gljivograd (priča Idine gljive, “Novo sunce”, S.H.). I, koja (ne) pravda: prijateljica je osvojila prvu nagradu, a Ida drugu! Kći je na dodjeli nagrade šapnula da su oba crteža njezina! U sekundi je “pedagoški” prelomio da ostane naša tajna. U Sali sam tražio ozarena lica djevojčice i njene majke – nisam imao srca sve razbrkati …

Naredat će još nagrada. Glumila je u očevoj dječijoj predstavi “Varför solen gråter”. Završila je umjetničku školu, ali je ljubav prema životinjama prevladala. Sve priča za pričom – od zekana Zvekana, retrivera Budija, Stele, mačaka Dagfina i Helmuta do vragolastog cuke Pjera.

O Idi / Bhdinfodesk

STIGLI FOTOSI
A to je zakompliciralo oko veterine. U Oslu su bile potrebne tri godine za upis. Prijatelj moga oca, rektor u Sarajevu, imao je pravo “osobno” na dva mjesta. Nije išlo da nanovo molim hoće li moja kći moći polagati ispite na engleskom jeziku. Tečno je govorila bosanski, ali se malo zaglavila oko pisanja. Brzo je “snimila” uvjete i nakon nekoliko dana javlja da se upisala na prestižni “Szent Istvan Univercity of Veterinary Medicine” u Budimpešti. Završni, specijalizirala u Engleskoj…

Zatim fotosi iz Bergena s poznate klinike, zatim novinski – Ida u operacijskoj sali (često je hvalili njezine “umjetničke ruke” i davali najsloženije slučajeve), spašavala ove i one životinje, pa je zapao i dupin koji se zaglavio u mreži.

Sada će otvoriti svoju privatnu kliniku u Austriji. To su naša bosanska djeca širom svijeta – čak i moja.

Suzdržavam suze radosnice – tek kako bi moja majka bila sretna da je sada vidi!

Sead Hambiralović

Kćeri zvorničkog umjetnika i novinara Seada Hambiralovića neodvojivi su dio priče u njegovom umjetničkom i mirovnom angažmanu. U svojoj sedmoj godini, četiri mjeseca prije rata, mlađa Ida nacrtala je ilustraciju za naljepnicu njegove dječije galerije Haustor u Zvorniku, poznate po organiziranom likovnom natječaju “Tata, ne igraj se rata!”; u Leirviku, na norveškom otoku Stord, uradila crtež koji je bio inspiracija za projekt GljivaMira; glumila u njegovoj kazališnoj predstavi Zašto sunce plače, a sada pred otvorenja veterinarske ambulante

Preuzeto: MojaBiH