Diplomirao je na Mašinskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, magistarski studij u Pekingu na Pekinškom institutu za tehnologiju istraživanjem i primjenom modalnih raspada na protoke fluida u kompresorima i turbinama.

Do sada je objavio nekoliko znanstvenih radova, radio na razvoju platforme za bosanski jezik na Xiaomi telefonima, direktor je razvoja novog projekta Derubis Yachts – karavana i član Savjetodavnog odbora 3. gimnazije Sarajevo. Kao student bio je najmlađi sudionik najvećeg skupa matematičara u BiH. U međuvremenu je uspio svladati kineski jezik.

– Iako sam svjestan da je teško vidjeti sebe i reći potpunu istinu o svojoj osobnosti, vjerojatno bih rekao da sam čovjek koji vjeruje u dobro i plemenito, u drugo i drugačije i u novo i različito. Vjerujem da u kontekstu svojih postupaka to dokazujem, ali siguran sam da još puno toga treba doći.

I da, igrao sam stolni tenis u Kini na mnogim studentskim natjecanjima. To je zasigurno najposebnije iskustvo koje me na neki način definiralo. Iako su za mene taj reket i lopta uvijek bili više od sporta, oni su bili filozofija i pogled na život koji na velika vrata uvode kulturu pobjede i poraza, naučili su me još nečemu – da i kad izgubiš, dobijaš! A što je zapravo najvažnije razumjeti? Jednostavno neke mečeve ne dobivamo, ali druga ih gubi – kaže Hadžić.

Vaš se život počeo mijenjati kad ste uspjeli nastaviti školovanje u Pekingu. Potpuno novo okruženje, nova kultura, jezik, pa čak i pismo. Kako ste se navikli na sve to?

– Na to sam se začuđujuće brzo navikao. Iako odlazak u Peking vjerojatno nikada nisam doživljavao kao nešto strašno, već samo kao nešto izazovno i drugačije. Pokazalo se da je sve, samo puno, puno bolje nego što sam mogao sanjati. Iako je to bilo novo okruženje, lako sam se identificirao s prijateljima, bilo drugim strancima ili Kinezima, jer su nas u jednom smislu ujedinila i okupila ista uvjerenja. Želja za napretkom i blagostanjem je ono što prevladava u takvim okruženjima. To je ono što pokušavam približiti svojim prijateljima i suradnicima u BiH. Imao sam dovoljno sreće jer sam prije igrao stolni tenis, pa kad sam otišao u Kinu, pronalazak kluba za mene nije bio težak zadatak. Postao sam član sveučilišnog tima, pa sam često bio okružen isključivo Kinezima, što mi je bilo posebno veselje i zadovoljstvo.

U Kini se sve temelji na filozofiji vjere u rad, znanje i učenje, gradeći nešto novo i bolje i to da nema što čovjek ne može učiniti. Stoljećima su vjerovali i slijedili poruke prirode. Tako su stvorene palače sunca i raja, vrtovi tisuću ruža. Tu su nastala vjerovanja o tome kako se grade kuće i zašto se slijedi sunce. Moja radost traje vječno zbog osjećaja da sam tamo dobrodošao, da sam pronašao srodne duše, da sam istinski naučio cijeniti vrijeme kao jedini nezamjenjivi resurs u životu, što se nigdje tako ne može osjetiti da su ljudi rođeni da budu prijatelji bez obzira rase, boje kože i jezika.

Studiranje u Kini bio je logičan nastavak moje potrage za izazovom koji će u konačnici odgovoriti na neke moje profesionalne želje, preispitati moja dosadašnja postignuća i otvoriti nove perspektive. Neprocjenjivo međunarodno stečeno iskustvo samo je jedan korak u oblikovanju mog profesionalnog profila, ali s jasno diferenciranim afinitetima i precizno odabranim područjima u kojima želim nastaviti svoje obrazovanje.

S druge strane, posao koji sam radio dok sam studirao povezao me s mnogim drugim strancima, pa je u cijelo iskustvo donio još jednu dimenziju. Shvatio sam da razlike u našem okruženju postoje, ali da svi konvergiramo prema istoj stvari – prijateljstvu i ljubavi.

Uspjeli ste svladati i kineski jezik, za koji kažu da je jedan od najtežih na svijetu. Je li stvarno tako teško i koliko vam je trebalo da to naučite?

– Istina je da sam naučio, ali rekao bih na skromnoj razini. Dobio sam certifikat B2 razine, ali tu definitivno ne planiram stati. Argument da se jezici uče cijeli život može se iznijeti za bilo koji jezik, ali to se nekako posebno odnosi na kineski jezik. Međutim, također vjerujem da se uz skromno znanje kineskog (oko 2000 znakova) u Kini može živjeti sasvim pristojno. Što se tiče učenja, zaista sam pronašao nešto što me čini trajno sretnim u učenju kineskog. Prije sam učio druge strane jezike, ali ne mogu ništa usporediti s učenjem kineskog. Ovdje podcrtavam riječ učenje. Dakle, proces učenja kineskog jezika je tako poseban i zanimljiv, a tada rezultati dolaze sami od sebe. Testovi su samo formalna mjera koliko smo napredovali u onome što radimo. Mislim da kineski nije težak ako ga predajete s ljubavlju i ako prodirete u njegovu logiku. Kineski učim već gotovo tri godine i uvijek iznova naletim na nešto novo i drugačije. To je ono što me čini nemirnim i tjera me da učim barem nekoliko novih znakova dnevno.

Gdje ste trenutno zaposleni i na kojim projektima radite ili na koje ste projekte do sada najponosniji?

– Trenutno radim na projektu izgradnje i konstrukcije karavana u tvrtki Derubis Yachts. Nadam se da će postati ponos svih nas industrija kamp prikolica izazovna i ne manje zahtjevna od bilo koje druge industrije u automobilskoj industriji. Ideja izgradnje kamp prikolice je ideja okupljanja mnogih tvrtki i pojedinaca oko istog projekta, a sve u svrhu poboljšanja imidža Bosne i Hercegovine u Europi i svijetu, kao i poboljšanja stanja duha i cjelokupnog stanja u društvu. Posebno se nadam da će ovo potaknuti druge mlade ljude da rade doslovno sve što žele i tako doprinesu razvoju svijesti o inovacijama i razvoju vlastitih proizvoda, što na kraju može imati samo pozitivne učinke. Ovaj projekt može potvrditi da je sve moguće – čak i u tako teškim okolnostima u kojima živimo.

S druge strane, član sam Savjetodavnog odbora u 3. gimnaziji Sarajevo. Posebno sam ponosan na taj angažman jer me rad i pomoć mladim ljudima uistinu ispunjava. Iako sam daleko najmlađi u toj upravi, presretan sam što me ostali članovi prihvaćaju kao ravnopravnog i siguran sam da će naš rad donijeti dobre rezultate u narednom razdoblju. Odbor sam spomenuo jer je presudno da svoje obrazovanje podignemo na novu razinu kako bismo utjecali na generacije, ali i na pojedince koji će u bliskoj budućnosti nositi naše društvo.

Nezahvalno je kovati planove, pogotovo kad nam život pokaže da je sve nepredvidljivo, kao u godini pandemije, ali svaka uspješna osoba mora ih imati. Pa gdje, Kerime, vidiš sebe za pet godina?

– Uvijek pokušavam planirati, ali ne znam ide li sve (ili što) ikad po planu. Svakako, želio bih u narednim godinama na razne načine doprinijeti razvoju automobilske industrije u BiH. Kroz razvoj automobilske industrije moguće je razviti i mnoge druge industrije, a time stvoriti veliki broj obrazovanih i stručnih ljudi koji u BiH mogu raditi potpuno iste poslove (čak i u pogledu plaće) kao bilo gdje drugdje. Također, želim pokazati svima da je moguće uspjeti i raditi u BiH i tako doprinijeti povratku dijaspore u našu zemlju.

Međutim, ako mi se pruži prilika, nastavit ću svoje formalno obrazovanje na svjetskom sveučilištu koje će mi omogućiti da usavršim svoje znanje, koje ću po povratku prenijeti na nove generacije u Bosni i Hercegovini.

Samo na taj način, kroz cjeloživotno učenje, mogu ostati konkurentan na tržištu rada, ali i s druge strane, samo na taj način mogu biti miran i sretan znajući da sam učinio sve da postanem sve što sam ikad želio postati.

Autor: Merima Čustović

Preuzeto: faktor.ba