Admir Bulić je šef Agencije za integraciju organizacije Arbeiterwohlfahrt (AWO) u njemačkom gradu Gelzenkirhenu (Gelsenkirchen). U intervjuu na lokaciji Consol rudnika, govori o izazovima i mogućnostima svog rada u agenciji, životu na području Ruhra i njegovoj porodici.
Kad god Admir Bulić govori o svom radu u Agenciji za integraciju, brzo postaje jasno sa koliko stručnosti i ubjeđenja obavlja ovaj odgovoran posao.

Glavni fokus stavljen je na brz odgovor na trenutne mogućnosti i izazove u oblasti integracije. Bez mnogo birokratije, timovi oko Bulića pokreću nove akcije i projekte nakon što utvrde specifične potrebe.

– Mi ne sjedimo u našim kancelarijama i zamišljamo nešto što zvuči dobro samo na papiru, već razgovaramo sa pravim ljudima i institucijama na licu mjesta kako bismo razvili projekte i metode zasnovane na potrebama građana.

Umrežavanje Agencije za integraciju je opsežno i raznoliko, bilo da se radi o univerzitetima, drugim dobrotvornim organizacijama, lokalnim mrežama ili zainteresiranim općinama. Stoga ne čudi što je Bulić, koji je studirao društvene i obrazovne nauke i germanistiku, često puta pozvan kao stručnjak za predavanja o socijalnom radu i integraciji. Regionalno i međunarodno, Agencija za integraciju se smatra pokretačem integracije u Gelsenkirchenu, a ponekad se dešava da kolege iz drugih njemačkih i evropskih gradova, kao što je Bruxelles, obiđu Bulića u Gelsenkirchenu da bi mogli da se inspirišu za rad u svojim gradovima i zemljama.

Bulić dolazi iz porodice gostujućih radnika takozvanih “gastarbajtera”. Njegovi roditelji su došli u Njemačku sedamdesetih godina iz bivše Jugoslavije, tačnije, iz Tuzle u Bosni i Hercegovini, te su Njemačku učinili svojim novim domom. Bulić je rođen 1979. godine u Gelsenkirchenu. Tada je prvi put indirektno stupio u kontakt sa AWO jer su njegovi roditelji tražili savjet od udruženja. Veza sa AWO-om se nikada nije prekinula i tako je Bulić radio i tokom školovanja i studiranja u lokalnom općinskom udruženju.

– Tada sam upoznao mnogo različitih područja socijalnog rada, ali zapravo sam tada već bio uključen u interkulturalni rad, prisjeća se on.

Kada se Bulić prisjeća svog djetinjstva, postaje jasno koliko je na njega uticala otvorenost njegovih roditelja, koji su rođeni i odrasli u multikulturnom društvu u Bosni.

– Moja majka je imala samo 18 godina kada je došla u nepoznatu zemlju, i uvijek je svojoj djeci govorila da prijatelje traže po simpatiji i nikada po porijeklu, priča Bulić.

Dok je njegova majka radila kao čistačica, otac je našao posao u rudarskoj industriji. Vrijednosti kojima je svog sina naučio imale su mnogo veze sa teškim poslom koji je radio.
– U jami nije bilo važno porijeklo, odnosno odakle je došla neka osoba. Ono što je bilo važno su solidarnost i timski rad, kaže Bulić.

“Biti drugar” postala je životna filozofija njegovog oca, a njom se vodi i Admir. Iako je rudarstvo u Njemačkoj historija, jer je posljednji rudnik zatvoren 2018. godine, vrijednosti koje su njom povezane žive u lokalnom stanovništvu.

– Ono što smo naučili od naših rudara ne važi samo za rudarstvo već i za svakodnevnu interakciju, posebno u pogledu uspješne integracije i zajedničkog socijalnog i demokratskog suživota, kaže Bulić sa uvjerenjem.

Međutim, važno je da šef Agencije za integraciju naglasi da integracija nije jednosmjerna ulica. Srdačnost i otvorenost njemačkog društva također su povezani sa pravima i obavezama vezanim za migrante. Samo ako se svi držimo zajedno za jedno uže, moguć je miran suživot i dobra budućnost. Poštovanje i komunikacija čine rad Agencije za integraciju tako uspješnim.
– Zabrinutost i brige ljudi se shvataju ozbiljno, koncepti se prilagođavaju prema potrebi i nisu statični. U isto vrijeme, oni koji su pogođeni nikada ne osjećaju da su pod starateljstvom. Naš cilj nije da se projekti drže godinama u našim rukama. Volimo da postavimo smjernicu, pomognemo ljudima da riješe probleme, ali kada stvari idu dobro, povući ćemo se, kaže on.

Bulić i njegov tim primili su mnogo nagrada za uspješan i inovativan rad. Međutim, timovi agencije se ne opuštaju, jer na kraju krajeva, uvijek postoje novi izazovi koji ih čekaju.
Kada Bulić govori o tome da je njegov tim u međuvremenu sastavljen od 80 zaposlenih, koji pored njemačkog i engleskog jezika vladaju sa još preko dvadeset jezika, imaju najrazličitije pozadine i priče koje su ih dovele do agencije, srce mu bude ispunjeno ponosom. Međutim, ono što ih sve povezuje je njihova neumorna posvećenost i motivacija za pronalaženjem individualnih rješenja u čijem su fokusu uvijek ljudi i demokratski suživot.
– Raznolikost našeg rada ogleda se u timovima. Kombinacija ovih brojnih perspektiva i biografija čini nas uspješnima. Povezuje nas demokratija i želja za zajedničkim evropskim životom, priča Admir.

Međutim, direktor želi naglasiti i da današnji interkulturni rad u ovoj mjeri ne bi bio moguć da prije četiri decenije nije stvoren temelj za njega. Naravno, važno je uvijek pratiti trenutnu situaciju i razvijati mjere za budućnost, a istovremeno učiti iz prošlosti.
– Imam ogromno poštovanje prema našim kolegama, kao što su Milan, Ali, Hannes i Bedia (saradnici 70-ih godina) koji su prije nekoliko decenija već uspostavili strukture za današnji rad, rekao je Bulić s poštovanjem.

To je za njega svakodnevna motivacija da se ostvari naslijeđe bivših pionira integracije i suživota, piše Awo.

Bulić voli svoj posao, svaki dan dočekuje s novom težnjom da stvori rješenja za izazove, a to je, kaže, najbolji poticaj koji postoji. Pored profesije, na prvom mjestu je i njegova porodica. On je porodični čovjek i njegova privatna sreća – njegova supruga, dvoje djece i veliki krug prijatelja, daju mu snagu da se svaki dan uz mnogo energije i svojim znanjem i iskustvom zalaže za uspješan suživot.

Kada Bulić pogleda krivudavi toranj Consolidation rudnika, on vidi simbol snage i nade za budućnost. Migracija je uvijek postojala ovdje. Nekada su to bili gastarbajteri poput njegovih roditelja, danas su to izbjeglice i migranti iz EU. U svakom slučaju, Bulić i njegov tim učinili su svojim (životnim) zadatkom da dočekaju sve ljude u Gelsenkirchenu i okolini i pruže im podršku u njihovoj integraciji u svakodnevni život.

Svojim radom daju važan i nezamjenjiv doprinos demokratskom i slobodnom društvu u gradu, kao i svakom pojedincu koji dolazi ovamo. Jer, bilo da su to starosjedioci ili migranti, stariji ili mladi, sa ili bez invaliditeta – svi su građani Gelsenkirhena. Ovdje se najrazličitiji ljudi susreću i postaju susjedi, a u najboljem slučaju čak kao i rudari “drugari”, rezimira Bulić.

Preuzeto: Moja BiH