• Bosanski
  • Hrvatski
  • Српски
  • Mirela Delibegović, naučnica iz BiH u kraljevskoj škotskoj akademiji: Radimo na tome da “uzgajamo” jetru

    Tuzlanka Mirela Delibegović izabrana je u prestižnu naučnu škotsku akademiju – The Royal Society of Edinburgh (RSE).

    Delibegović živi i radi u Škotskoj, od 2007. godine je profesorica na Univerzitetu Aberdeen. Vodeći je svjetski naučnik za dijabetes i kardiovaskularne bolesti, o čemu svjedoče njeni vrhunski naučni radovi, obimni israživački portfolio, akademski status i međunarodna reputacija, stoji u objavi na internet-stranici Aberdeen Univerziteta.

    Trenutno je predsjedavajuća Dijabetičke medicine i direktorica Aberdeen kardiovaskularnog dijabetes centra. Prije tri godine imenovana je dekanesom za istraživanje (industrijski angažman i transfer znanja) na Univerzitetu.

    Delibegović je postdiplomske studije završila na prestižnom Harvardu. Supruga je i majka dvoje djece, a u intervjuu za Faktor govorila je kada i zašto je napustila domovinu, kakvi su bili njeni počeci, kako je postala uspješna, ali i o naučnim dostignućima.

    Kada i zašto ste napustili Tuzlu, i koja je bila Vaša prva internacionalna destinacija. Jeste li na početku uopće mogli zamisliti kakve sjajne priče Vas čekaju?

    – Napustila sam Tuzlu u augustu 1994. godine, nakon završenog trećeg razreda gimanazije “Meša Selimović”. Bila je to teška odluka jer je značilo ostaviti mamu samu jer je tata bio u Armiji BiH. Međutim, dobila sam stipendiju od George Heriot škole u Edinburghu u Škotskoj, uz pomoć moje sestre, koja je tada studirala Pravo na Edinburgh University. Uz to, granatiranje Tuzle se povećalo i nije se nazirao kraj ratu. U augustu sam se priključila konvoju koji je napustio Tuzlu za Hrvatsku. Ostalo je kao neka izmaglica. Nikad nisam tada mogla sanjati da ću jednog dana biti naučnica i činiti neku razliku u čovječanstvu. Uvijek mi je bio san da radim nešto što drugima može pomoći, ali tek nakon godinu u Škotskoj sam shvatila da su to prirodne nauke koje sam uvijek voljela u školi.

    Koliko se bilo teško navići na život u novoj sredini, naučiti govoriti i razmišljati na drugom jeziku, ostvariti prijateljstva sa strancima?

    – Na početku je naravno bilo veoma teško jer mi je nedostajalo sve i brinula sam se za roditelje i prijatelje. U isto vrijeme, ja sam uvijek imala način gledanja na život u tome da se svemu treba dati 100 posto i malo više. Tokom 1994. godine, dok sam pohađala školu u Edinburghu, živjela sam sa predivnom porodicom koji su me prihvatili kao kćerku. Imali su tri sina i jedan je bio moje godište. To je pomoglo da se moj engleski poboljša jer je to tada bio samo “školski engleski”. U školi je bilo pogotovo teško jer sam ušla u završnu godinu, što je značilo da je većina studenata već uradila ispite koji su potrebni za univerzite. Ja sam počela školu u augustu, slušala “probne” ispite u februaru i glavne, završne ispite u maju. Za devet mjeseci sam morala da slušam sve ispite na engleskom jeziku. Škola je bila zaista izuzetna, i nastavnici su pomagali sa ekstra zadaćom. Dobila sam rezultate koji su mi omogućili punu školarinu i mjesto na Edinburgh University, koji je u vrhovnih 20 univerziteta u svijetu.

    Potom ste završili i Harvard. Koliko je bilo potrebno učenja i odricanja da bi dospjeli na ovaj prestižni univerzitet? Iz Vašeg iskustva, zašto je Harvard među najboljim obrazovnim institucijama na svijetu?

    – Ja bih rekla da su moje četiri godine na Harvardu, najbolje godine mog života. Intelektualna atmosfera, studenti i profesori su ti koji čine Harvard jednim od najboljih obrazovnih institucija. Najbolja stvar je da se svi tretiraju ravnopravnim, studenti i profesori imaju diskusije koje otvaraju um. Govornici i seminari su bili obilni i uključivali su redovne Nobelovce, koji bi nam dali inspiraciju, i osjećaj šta je sve moguće. Pristup “state of the art” laboratorijama, novim tehnologijama, razmjenom znanja između akademije i industrije je jednostavno neprocjenjiv.

    Danas ste profesorica na prestižnom Univerzitetu Aberdeen. Kako izgleda jedan Vaš radni dan i šta savjetujete studente?

    – Jedna od najboljih stvari u mom radnom životu je da je svaki dan različit. Uobičajan ponedjeljak naprimjer počinje sa sedmičnim laboratorijskim sastankom, gdje moji apsolventi, studenti doktorata i docenti, predstave šta su radili eksperimentalno prethodne sedmice, šta planiraju i raspravimo zajedno koji su sljedeći eksperimenti logični. Planiramo projekte za nove studente, aplikacije za nove grantove ili nove članke. U okviru moje laboratorije imamo i komercijalni dio u “drug discovery” što znači da hemičari moraju da imaju odličnu komunikaciju sa biologičarima i biohemičarima. Organizujem razgovore za tu sedmicu onda i sa pravnicima za patente i regulativnim timom. Savjet mojm studentima je da uvijek imaju jedan projekat na kome rade, koji im pomogne da mogu spavati, a jedan projekat koji ih digne iz kreveta! Šta to znači? Da ih ne bude strah uzeti nešto novo i visokorizično jer tako se otvaraju granice nauke. U isto vrijeme, treba im nešto što je više tradicionalno i definitivno će im dati rezultate da se ne brinu da li će moći braniti svoje teze. Savjet je da ih ne bude strah probati nove stvari.

    Vodeći ste svjetski naučnik u oblasti dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Izumili ste čudotvorni lijek koji čisti arterije, liječi dijabetes i rak dojke. Koliko je trajalo istraživanje za ovaj lijek i kakav je osjećaj na ovako bitan način doprinijeti čovječanstvu?

    – Ovaj lijek je nešto na čemu su drugi radili prije, ali u sklopu drugih bolesti. Jedna stvar koja je važna za biohemičare (ja sam farmakolog i biohemičar) je razumijeti kako različite ćelije i enzimi u našem tijelu komuniciraju. Niko prije nije mislio da iskoristi ovo u sklopu ateroskleroze i tu su počele stvari; eksperimenti u miševima uzeli su oko četiri godine. Proveli smo to vrijeme razumijevajući kako ovaj lijek utječe na ljudske ćelije i to ćelije važne u procesu ateroskleroze u pacijentima sa koronarnom bolesti i dijabetesom. Uskoro ćemo ove rezultate objaviti, a rezultati su veoma uzbudjlivi.

    Na čemu trenutno radite i možemo li očekivati nova otkrića?

    – Biti naučnik je nešto izuzetno divno! Razlog što to kažem je, naprimjer, kada je počela pandemija koronavirusa i sve laboratorije zatvorene, mi smo odmah počeli da radimo sa kompanijom koja specijalizira u Artificial Intelligence (AI) (umjetnička inteligencija, op. a.) i zdravstvom da razvijemo novi, efektivan i senzitivan test za antitijela COVID-19. To nas je uvelo u novi okvir razmišljanja kako koristiti AI da razvijemo bolje i jeftinije testove za druge bolesti, gdje je imunitet veoma važan, a testovi neadekvatni. U isto vrijeme imamo nove kolaboracije i projekte gdje radimo na gubitku vida radi dijabetesa, oštećenju bubrega zbog dijabetesa, novim lijekovima za masnu jetru, i novim tehnologijama gdje možemo da “uzgajamo” organe kao naprimjer jetru, koja potiče od ćelija pacijenata. Ovo nam omogućava da razumijemo bolje kako nove terapije mogu raditi u pacijentima, umjesto izučavanja na miševima ili pacovima.

    Kakva je Mirela kao osoba, kako biste sebe opisali, a što bi nama pomoglo da shvatimo nevjerovatan uspjeh koji ste postigli?

    – Mirela je kao prvo mama! Onda sam supruga, kćerka i sestra. Meni je izuzetno uvijek bilo važno da se ne promijenim kao osoba. Svako od nas treba da raste u tome da znamo više i da smo bolja osoba, ali to trebamo da koristimo da pomognemo drugima. Ja želim da moja djeca i porodica budu ponosni na mene. Imam izuzetno podržljivog supruga i porodicu. Pokušam, kad god mogu, da ne propustim predstavu, koncert, roditeljski. Sjećam se 2019, dala sam govor na glavnoj konferenciji u Evropi za moju vrstu istraživanja, i posljednji dan konferencije sve kolege su odvedene na izlet, ples i večeru u Budimpešti. Umjesto toga, ja sam uzela prvi let kući da se vratim na vrijeme, da vidim svoje dvoje djece u mjuziklu. Moja porodica je uvijek prva, ali porodica također razumije da ja nekada ne mogu biti tu i da je to OK.

    Koliko često posjetite domovinu. Da li svoje znanje prenosite i na bh. studente?

    – Prije pandemije, dolazila sam svako ljeto, a nekada dva puta godišnje. Najteže mi je bilo što nisam vidjela roditelje dvije godine. Prošlo ljeto, kada smo ponovo bili zajedno, bilo je veoma emotivno. U maju ove godine dolazim u Sarajevo na konferenciju organizovanu pod imenom “Dani Akademije i Konferencija o dijaspori – International Academy of Sciences and Arts in Bosnia and Herzegovina (IANUBIH)”. Veoma se radujem tome i prije pandemije imala sam posjete laboratoriji studentima iz Bosne ili bila njihov mentor za različite stipendije. Razmjena znanja je izuzetno važna za razvoj naših mladih umova i uvijek je divno upoznati nekoga ko je entuziastičan i želi da poveća mrežu poznanstava i usavršavanja.

    Preuzeto: Faktor

     

    Pitajte nas