Igor Dabić je rođen u Zenici. Djetinjstvo je proveo u Zavidovićima. Kao dječak 1991. godine, na festivalu Djeca pjevaju hitove, u olimpijskoj Zetri, pred 15.000 ljudi i uz direktan TV prijenos, tadašnje TV Sarajevo, osvojio je prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. I postao prava mala zvijezda kojoj se smiješila velika muzička karijera.

Međutim, život se iz temelja zna promijeniti. Izbio je rat i Igor je završio u Njemačkoj. U Stuttgartu. Važi za uspješnog biznismena s naših prostora u ovom gradu.

– U Stuttgart sam došao s mamom i tatom. U početku smo mama, tata i ja živjeli u stanu od 32 kvadrata. Samo tata je malo znao njemački. Kao i svi stranci koji dođu ovdje, a ne znaju beknuti njemački, prvo sam bio prinuđen naučiti jezik. Bili smo na duldungu. Kad se rat završio, bilo je: “Izvolite, vratite se kući”. Ja sam imao potvrdu da me, dok sam na zanatu, ne smiju izbaciti iz zemlje. Zbog toga sam, iako sam bio za gimnaziju, išao na zanat za građevinskog tehničara. Nakon toga sam završio i zanat za informatičara, a, onda, enterijer i dizajn na Arhitektonskom fakultetu, tako da imam tri zanimanja.

– Kad sam završio drugi zanat, otvorio sam firmu. Moji su se vratili dolje, od nečega se moralo živjeti. Počela je kao mala firma, s nekoliko klijenata i rasla je, tako da danas imam puno posla. Danas kada bi me neko pitao, da li bi se vratio tamo gdje sam rođen, definitivno bih rekao ne, jer je standard i okolina koju sam ovdje izgradio, jednostavno mnogo više od onoga što je bilo. Čovjek se navikne na privilegije, na standard, a kad vas kapital prihvati, teško se izvući iz toga.

– Jedno vrijeme se nisam bavio mislima o BiH i bivšoj Jugoslaviji. Moj cilj je bio izgraditi sebi nešto na socijalnom i egzistencijalnom nivou. Posljednjih godina ponovo sam počeo kontaktirati naše ljude i izlaziti u naše kafiće. Sa druge strane, nostalgija me vuče. Korijeni su korijeni. Šta god drugi mislili o bivšoj Jugoslaviji, ja im kažem da smo mi bili mala Evropa i prije nego što je Evropa i postojala. Kroz muziku sam shvatio koliki smo mi potencijal. Ne samo u muzici, nego u svim oblastima. Upoznao sam puno ljudi s našeg prostora koji su ovdje veoma uspješni, u svim oblastima. Dakle, nismo onakvi kakvima su nas predstavljali.

Moje mišljenje je da zasluge za to pripadaju i dobrom edukativnom školskom sistemu koji smo mi imali. Mi smo u osnovnoj školi učili neke stvari koje se ovdje uče u gimnaziji, učili dva pisma, ćirilicu i latinicu i još mnogo toga pozitivnog.

– Tata je bio muzičar i imao je ‘70-ih godina svoj bend „Pauk“. Visio sam kod njega u radiostanici Zavidovići, gledao tada MTV i slušao muziku raznih žanrova. Tako je i došlo do toga da sam u decembru 1991. godine bio na takmičenju u Olimpijskoj Zetri i da pjevam pred 15.000 posjetilaca. Prenos je bio na RTV SA. Osvojio sam prvo mjesto, nagradu publike i drugu nagradu žirija. To super zvuči, ali od toga ne bi ništa. Rat je prekinuo moju muzičku karijeru. Naravno, i danas volim muziku. Muzika je multikulturalna i definitivno spaja, a ne razdvaja ljude.

– Ja sam vječiti pozitivac i uvijek zadovoljan. Živim sa suprugom Katharinom koja je Austrijanka i sinom Titusom koga ja zovem Tito. Prilagođeni smo sistemu u kome živimo. Suprugu sam upoznao na studiju. Medeni mjesec smo proveli u BiH. Obišli smo Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Mostar, Banjaluku. Htio sam joj pokazati u BiH sve ljepote i znamenitosti koje su mi pale na pamet.

Obaveze mi ne dozvoljavaju da često idem u Bosnu, ali svaki put kad odem, lijepo se osjećam. Pogotovo u Zavidovićima u kojima sam živio. Tamo me neki ljudi još znaju. Tamo je ostalo još mene. Ja vjerujem u karmu i da, ako nekome nešto dobro uradiš, vratit će ti se kad-tad. Zato, nikad ne treba štedjeti dobrotu.

Izvor: Moja BiH